Boka ima pravo na svoje kulturno nasleđe, svoju tradiciju, svoj sport! Boka hoće i Boki treba jedrenje, hoće li ga i Crna Gora?
Jedrenje je kulturno nasleđe Boke Kotorske koje ima specifičnu težinu za njene građane i potrebu da bude sačuvano kao dobro za buduće generacije. Jedrenje je za Boku Kotorsku nematerijalno kulturno nasleđe koje ovaj sport između ostalog tretira kao znanje i vještinu koja se tiče prirode, tradicionalni zanat, društvenu praksu, ritual, tradiciju i običaj.
Nadležne institucije sadašnje Crne Gore, sa kojom, a ne pod kojom, treba danas da živi Boka Kotorska, sa svojim odnosom prema ovom sportu znatno otežavaju klubovima u Boki koji se već 70 godina bave ovim sportom i čuvanjem te vještine, da rade na primjeren način kakav je u demokratskim državama orijentisanim ka turizmu kao i civilizacijsku potrebu i pravo za očuvanjem regionalnog i lokalnog kulturnog nasleđa što je za Boku između ostalog i jedrenje.
Shodno tome da su nam nadležne institucije države Crne Gore potrošile previše vremena i značajno uticale da uspore i otežaju razvoj našeg sporta i našu trku za svijetom, da li sa namjerom ili ne? što je stvar za neku drugu vrstu polemike, smatramo da je potrebno podjeliti sa širom javnošću naše stavove, dešavanja i dio korenspondencije koju su u poslednje vrijeme predstavnici našeg sporta imali sa nadležnim institucijama po pitanjima statusa jedrenja u Crnoj Gori, smatrajući da je Boka Kotorska dio Crne Gore sa pravom na svoje nasleđe. Smatramo da je potrebno i javno tražiti podršku za naše zahtijeve i da je krajnje vrijeme da se šira javnost naročito jedriličara i građana Boke Kotorske probudi i uključi u rješavanje problema čuvanja cijelog kulturnog nasleđa Boke Kotorske u ovom slučaju i jedrenja i zahtjeva predstavnika jedriličara za korektnim pozicioniranjem i finansiranjem ovoga sporta u porodici sportova Crne Gore na način i uz uvažavanje njegovog značaja za Boku. Kulturno nasleđe je važan element identiteta ljudskih zajednica u određenim geografskim cjelinama i oblastima što Boka Kotorska nesumnjivo jeste već vjekovima. Takve geografske cjeline, regioni i oblasti kao što je Boka Kotorska uključene u države ili šire zajednice uvijek imaju poteškoća da zaštite svoje kulturno dobro i nasleđe i potrebno je da se bore za to. Za tako nešto je potrebna vjera i lojalnost svom ubjeđenju i volja građana Boke da se bore za svoju kulturu, tradiciju i opstanak, što je civilizacijska potreba svakog bića koje drži do sebe. Ono što se dešava sa našim sportom u Boki Kotorskoj je rezultat nerazumjevanja nadležnih institucija Crne Gore za naše potrebe i njihove nezainteresovanosti da ih riješimo što neminovno dovodi do konflikta. Možda je jedan od razloga za ovu vrstu konflikta taj što jedrenje nije nacionalna kulturna baština već bokeška koja je vjekovima nacionalno liberalna i spremna da svoje vrijednosti podijeli sa državom sa kojom je u zajednici a ne da ih se odrekne. Postojanje lokalne kulturne baštine a jedrenje je za Boku nesumnjivo njen dio podrazumjeva da se ta baština širi i čuva radi prenošenja budućim generacijama i kao takva je zaštićena normama međunarodnog prava. Pored toga lokalna kultura i njena istorija je važan dio turističke ponude svake destinacije. Društvo bez svog kulturnog nasleđa je društvo bez korijena i samim time bilo kakvog uporišta za očuvanje sopstvenog identiteta i stvaranja sopstvenog napretka. Shodno tome jasno je zašto se još za vrijeme Napoleona počelo sa otimanjem blaga Boke Kotorske koja su bila od izuzetnog značaja za očuvanje kulturnog nasleđa Boke Kotorske, pa se nastavilo sa osvetničkim pohodima Austrougarske i I Svjetskim ratom i nakon njega i pokušajem aneksije Boke od strane tada fašističke Italije. Nakon svega toga 1934.g. Narodni univerzitet Boke je napravio kulturno istorijsku izložbu da bi pokazao koliko je značajno čuvati svoje kulturno nasleđe. Na toj izložbi je ustanovljeno da je mnogo toga sačuvano a od svih predmeta najviše su dominirali pomorski čime je jasno pokazan značaj pomorstva i jedrenja za život Boke. Međutim već ubrzo u II Svjetskom ratu fašisti su krenuli da planski unište sve tragove bokeške kulture što im na sreću nije u potpunosti uspijelo ali su ostale teške posljedice od kojih se Boka nije oslobodila ni do danas. Vjerovatno će se šira javnost Crne Gore koja nije iz Boke i jedriličarskih krugova ukoliko bude radoznala da ovo čita pitati gdje je tu jedrenje. Kultura Boke i cijela njena istorija počiva na vještini jedrenja i tradicije pomorstva koja se vjekovima prenosila sa starijih na mlađe. Uništavanje ili otimanje nečijeg nasleđa je radikalno ograničavanje ljudskih prava. Uništavanje tradicije i običaja neke geografske cjeline je nešto što su radile države kojima je tada društveno uređenje bilo fašizam a po tumačenju onih koji su vladali u takvim uređenjima to se radilo radi bržeg napretka, fraze koja se i danas jako često koristi. Slučajnosti nema. Države kroz istorijski razvoj ljudske civilizacije nastaju i nestaju, smanjuju se i povećavaju se, mjenjaju se političke i upravne vlasti ali kulturno nasleđe na određenoj teritoriji treba da se čuva jer bez toga nema slobode što je osnovni preduslov za izgradnju demokratije u savremenom svijetu i ključni je dio Sedmog protokola Barselonske konvencije koju je potpisala i Crna Gora prema zahtjevima za integralno upravljanje obalnim područjem.
Prvi prostorni regionalni plan za regiju Južnog Jadrana urađen je još 1969.g. kao i generalni urbanistički plan Boke Kotorske i to su temelji planskog uređenja i organizacije priobalnog područja. Sportski klubovi za jedrenje u Boki su već tada dobili svoj prostor i građevinske dozvole sa ciljem razvoja sportskog i nautičkog turizma i očuvanja kulturnog nasleđa Boke Kotorske. Dakle utemeljeni smo u PPPPN OP CG već u prvoj fazi njegove izrade i razvoja šireg planiranja kada su date prve smjernice korištenja priobalnog područja Boke Kotorske. Tadašnjim konceptom prostornog razvoja, kulture življenja i fizičke kulture planirano je da svaka opština u Boki Kotorskoj ima objekte za primorske sportove što smo mi donekle i dobili i ne želimo da nam to neko danas oduzima već da nam se doda gdje je to moguće, a moguće je i to je naše pravo. Nakon te prve faze prostorni planovi su se radili sve do danas i lokacije za tradicionalne klubove za jedrenje su u proteklom periodu od 70 godina imale svoje mjesto u PPPPN OP CG. I ne samo to, već su predstavnici jedrenja kao sportske grane od izuzetnog značaja za građane Boke Kotorske i razvoj nautičkog i sportskog turizma uvijek bili zastupljeni u radnim timovima koji su pravili razne strategije i planove razvoja obalnog područja. Prilikom izrade Strategije IUOP-a za CG tada je konstatovano da se posebna pažnja treba posvetiti sportu i rekreaciji i da primorske sportove i već za to utemeljene sportske klubove treba tretirati kao sastavni dio društvene i privredne matrice. Šta se dešava sa današnjom Crnom Gorom mi ne znamo ali znamo da ne smijemo dozvoliti da nas neko u ime nečijeg navodnog bržeg napretka eliminiše. Dvadeset vjekova borbe, rada i stvaranja je trebalo da bi se Boka Kotorska našla na Unesco-voj listi svjetske baštine a dvadeset godina je bilo potrebno da neko sve to dovede u pitanje.
Sa svakom novom državom, u Boki uvijek ista priča. Borba za opstanak svoga na svome. Od 1998.g. aktivno se kao sport od kulturnog značaja za Boku, opet u novoj državi borimo za svoje mjesto u prostornim planovima. Od 2007.g. opet u novoj državi borba za svoje mjesto i očuvanje svoga sporta i tradicije da bi 2013.g. napokon postigli načelni dogovor između Ministarstva turizma i lokalnih samouprava. Međutim od tada pa do danas našem sportu su sve nadležne institucije nove države Crne Gore samo odmagale svojim nerazumjevanjem, inferiornošću i nezainteresovanošću da se ispoštuju potrebe jedriličara. Jedrenje je nastalo iz potrebe a očuvanje i nastavak bavljenja jedrenjem je omogućila civilizacijska potreba za njegovanjem tradicije kao i to što je ta vještina danas utkana u kontekst savremenog svjetskog života kroz sport, razonodu, turizam, istraživanje, rekreaciju, biznis i zabavu. Dobijanjem Ministarstva sporta za čije osnivanje su se jedriličari stalno zalagali pokušali smo da i preko njih rješavamo probleme našeg sporta, naročito nakon saznanja o njihovom stavu da će im prioritet rada biti da se prvo stvore uslovi i sportisti a da kao posljedica toga eventualno bude neka medalja. Međutim od toga za sada ništa, bar što se tiče našeg sporta, čak naprotiv hoće da nam oduzmu uslove i sportiste, koje smo mi već stvorili i čak su nam ukinuli i finansiranje iz formalnih razloga. O depolitizaciji sporta suvišno je i da pričamo jer se javni sport uglavnom finansira od javnih sredstava o kojima odlučuje politika pa čak i o sredstvima sponzora a između ostalog i ministra nam bira politika. Da je to drugačije teško nas je ubjediti.
Jedrenje je kultura i način života u Boki Kotorskoj i klubovi koji su višedecenijski nosioci toga sporta i čuvari tog kulturnog nasleđa Boke moraju dobiti osnovnu podršku za obavljanje djelatnosti. To podrazumjeva infrastrukturu, lokalnu podršku i prostor i to je nešto što država ne bi smjela da oduzme Boki Kotorskoj i njenim klubovima, čak naprotiv trebalo bi da im doda, a postavlja se pitanje odakle im mogućnosti i pravo da uzmu nekome nešto što je teško i mukotrpno stvarao. Čuvanje kulturnog nasleđa nije samo demokratska obaveza već i moralna. Što se tiče druge faze sporta tj. reprezentacije i reprezentativnog programa država bi trebalo da ga u potpunosti finansira, naravno u realnim okvirima i to sve ono što je potrebno za reprezentaciju uređene države, selektor, treneri, pripreme i takmičenja, oprema i odjeća za sve uzrasne kategorije i to je nešto što ne mogu da prebacuju na saveze. Savezi te programe mogu da prate isključivo u mjeri koju im odobri država budžetskim sredstvima, a svi znamo na koji skroman način, reklo bi se i ponižavajući, država Crna Gora podržava ovaj sport. Ukoliko je država sposobna da ima reprezentaciju u jedrenju onda će je imati i za to je potrebno da ima kapacitete kao i svaka primorska i ka turizmu orjentisana država. Da li je naša država takva, lako se uvjeriti. Ukoliko neće reprezentaciju u ovom našem sportu to treba da nam otvoreno kažu jer sa svojim dosadašnjim postupcima pokazuju da neće. Odnos koji su pokazali i pokazuju prema potrebama jedriličarskih klubova, CJS-a, zatim reprezentacija Crne Gore u ovom prestižnom sportu, dovoljno govori o njihovom razumjevanju ne samo našeg sporta već i države i njihovog poštovanja svoje države. Svi konkursi i traženja sredstava od strane CJS-a i klubova, prema nadležnim institucijama države Crne Gore su se pokazivali besmislenim jer nikada nisu dobili ni blizu onoga što su tražili, a vrlo često nisu dobili ništa. Naravno nikada nije dobijeno ni objašnjenje zašto je to tako a skromni odgovori svodili su se u birokratskom stilu da je nekakva komisija tako odlučila. Što se tiče treće faze tj. vrhunskog sporta to je nešto za šta treba svi zajedno da se odluče i ako ga žele da ga svi zajedno finansiraju, lokalna samouprava, država, matični klub i Savez. Građani Boke Kotorske žele da žive u Crnoj Gori ali će emocija prema državi biti snažnija ako upravne vlasti države budu poštovale kulturno nasleđe i pravo na njega, ne samo Boke već i svih svojih drugih regija. Uzajamno poštovanje kultura i načina života svih regija Crne Gore i građanska svijest su osnov za napredak države. Samim time državna obaveza je da ako neće da pomaže bar da ne odmaže i uzima ono što je neko stvarao da bi ispunio misiju jedriličarskog sporta u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori. Državi je obaveza da nam omogući da sačuvamo naš sport i naše kulturno nasleđe a šta će nadležni za sport dozvoliti i omogućiti po pitanju reprezentativnog sporta zavisi od kvaliteta države i to je nešto o čemu treba takođe posebno raspravljati i zajednički se usaglasiti. O svemu tome smo pokušali da komuniciramo i sa novoosnovanim Ministarstvom sporta. Do sada, svaki naš predlog koji je bio u interesu razvoja našeg sporta o kojima smo pokušavali da razgovaramo i da za njih dobijemo podršku, i to ne samo od ovih novoformiranih, nije nikog od nadležnih organa Crne Gore interesovao. Shodno tome pravili smo više strategija razvoja jedrenja koje smo slali Vladi Crne Gore tražeći od nje podršku za njihovu realizaciju, a zadnja je bila 2013.g. koju možete pronaći na našem sajtu na desnom dijelu stranice, a koja je i dalje aktuelna jer su nam strateški problemi i dalje isti. Da je išta od toga bilo uvaženo i podržano do sada bi bili najatraktivniji i najperspektivniji sport u Boki i primorju a samim time i u Crnoj Gori. Imali smo i imamo i dalje velika očekivanja od njih jer smo na njih silom politike naslonjeni, ali smo za sada mišljenja da su oni upravljanje sportom shvatili na način da diktiraju a ne da komuniciraju. Mi smo to pokušali sa njima ali i sa drugim institucijama države Crne Gore shodno specifičnosti našeg sporta koji je zavisan o saradnji sa više oblasti i ministarstava na sledeći način. Da li je trebalo više? Treba uvijek više, ali to ima smisla samo ako ima ko da te čuje. Procijenite sami.